Na jugoistoku Srbije, nedaleko od Dimitrovgrada i Pirota, nalazi se Poganovo – selo koje ne pokušava da bude lako dostupno ni potpuno objašnjivo. Put do njega vodi uz reku Jermu, kroz pejzaž koji se postepeno sužava, dok se stene približavaju, a svet spolja ostaje iza vas.

Ovde priroda ne ostavlja mnogo prostora za distrakciju. Klisura Jerme oblikuje ceo kraj, sa stenama koje se uzdižu iznad reke i svetlom koje se menja u zavisnosti od doba dana. U tom prostoru, selo postoji tiho, kao deo pejzaža koji je snažniji od svega što se u njemu dešava.

Poganovo je mesto koje se ne doživljava kroz jedan prizor, već kroz osećaj udaljenosti – ne samo geografske, već i vremenske.

Šta videti i doživeti u Poganovu i okolini

Boravak u Poganovu prirodno vodi ka istraživanju kanjona Jerme, jednog od najlepših i najmanje istraženih prirodnih prostora u Srbiji. Staze koje prate tok reke, prolazi između stena i vidikovci koji se otvaraju iznenada stvaraju utisak prostora koji je ostao van glavnih tokova.

U neposrednoj blizini nalazi se i manastir Poganovo, podignut krajem 14. veka, smešten tik uz reku, u ambijentu koji pojačava njegovu jednostavnost i mir. Nije izdvojen iz prirode, već u njoj postoji – kao produžetak istog ritma koji oblikuje klisuru.

Manastir Poganovo, foto: Tomislav Ž. Popović, CC BY-SA 4.0 https://creativecommons.org/licenses/by-sa/4.0, via Wikimedia Commons

Nedaleko odavde nalazi se i selo Vlasi, još jedno tiho mesto ovog kraja, koje dodatno otkriva karakter ovog dela Srbije – surov, ali istovremeno smiren. Poganovo je dobro polazište za istraživanje šireg područja, uključujući Dimitrovgrad, Pirot, Niš i planinske predele koji ih povezuju.

Legende, ime i slojevi prošlosti

Malo je mesta u Srbiji za koja se vezuje toliko priča kao za Poganovo. Njegovo ime prati legenda iz vremena turske vladavine, o seljanima koji su, iz prkosa ili umora, odbijali da zasade vinovu lozu kako im je naređeno. Priča kaže da su je sadili naopako – sa korenom okrenutim ka nebu – zbog čega su ih Turci nazvali „poganima“, verujući da na tom mestu nikada neće uspeti vinograd. I zaista, vinogradi ovde nikada nisu zaživeli. Ali to je samo jedna od priča.

Kanjon Jerme, foto: Edal Anton Lefterov – Сопствено дело, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=9582691

Najpoznatija među njima vezana je za popa Martina, hajduka koji je, prema predanju, zajedno sa četrdeset monaha iz manastira napadao turske karavane i blago skrivao u pećinama klisure. Legenda o zakopanom zlatu, skrivenom u Smokovoj dupki, i danas živi, podgrevana pričama o neobičnim događajima i pokušajima da se do tog blaga dođe.

Panorama sela Poganovo, foto: Аутор: Драган Цветковић Ниш – сопствена слика, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=155021172

Ovakve priče u Poganovu ne deluju kao izdvojeni folklor, već kao prirodan deo ambijenta koji je i sam pomalo misteriozan. Istovremeno, istorija ovog mesta seže mnogo dalje od predanja. Smatra se da je područje bilo naseljeno još u vreme Rimljana, pa čak i ranije, što Poganovo svrstava među prostore sa dugim kontinuitetom života.

Ukusi juga i jednostavnost života

U ovom delu Srbije, hrana je neraskidivo vezana za planinski krajolik i način života koji se nije mnogo promenio. Obroci su jednostavni, ali puni karaktera, zasnovani na onome što se gaji, priprema i čuva u sopstvenim domaćinstvima.

Na trpezi se smenjuju ukusi koji su oblikovani vekovima – od kačamaka i domaćih pita sa sirom ili zeljem, do proje koja prati gotovo svaki obrok. Posebno mesto zauzima belmuž, tradicionalno jelo od sira i kukuruznog brašna, koje nosi duh staroplaninskog kraja i jednostavnosti iz koje nastaje njegov pun ukus.

Kačamak

Ovaj kraj poznat je i po pirotskom kačkavalju, ali i po pirotskoj peglanoj kobasici, specijalitetu snažnog ukusa koji se suši na planinskom vazduhu i čuva tradiciju ovog regiona. Jagnjetina i meso sa Stare planine, pripremani bez komplikacija, dodatno otkrivaju karakter ovog podneblja – snažan, autentičan i duboko vezan za prirodu.

U Poganovu i okolini, hrana nije izdvojeno iskustvo, već deo svakodnevice koja se deli. Ono što se nađe na stolu dolazi iz neposrednog okruženja, a obrok se ne pamti samo po ukusu, već i po prostoru u kojem se jede – između stena, reke i tišine koja prati svaki zalogaj.

Ovaj tekst je deo serijala Sela Srbije: Povratak korenima, kroz koji otkrivamo autentična sela širom zemlje – mesta u kojima se i dalje živi sporije, jednostavnije i bliže prirodi. Kroz priče o ljudima, hrani i predelima, cilj nam je da podstaknemo drugačiji način putovanja i da skrenemo pažnju na vrednost očuvanja ruralne Srbije.


Leave a Reply