
Nekada su se u svakom selu čuli udarci čekića, mirisalo je na kožu, drvo, vunu i bilje. Danas, ti zvuci polako iščezavaju, ali još uvek postoje ljudi koji čuvaju zanate svojih dedova. Ovo je priča o njima – tihim čuvarima srpske tradicije.
Opanak nije samo obuća – on je simbol sela, truda i srpske tradicije. Ručno pravljen od prirodne kože, ovaj tradicionalni komad garderobe nekada je bio obavezan deo svakodnevnice. Danas ga izrađuje tek nekoliko majstora, poput onih u Zlakusi i Valjevu, koji svaku šaru seku ručno, oblikujući ga u tišini svojih radionica. Opanci se i dalje nose u folklornim društvima, ali se sve češće pojavljuju i kao modni detalj u savremenim kolekcijama inspirisanim tradicijom.
Gde još opstaje: Zlakusa, Pirot, Valjevo
Zanimljivost: Svaki par ručno rađenih opanaka ima “dušu”, a neki majstori ih prave i od sirove kože.
Kazandžije su majstori koji od bakra prave kazane, čuture, bokale i druge posude, najčešće za pečenje rakije. Njihova umetnost zahteva preciznost, snagu i osećaj za oblik, jer svaki sud mora biti savršeno funkcionalan. U Užicu i Leskovcu još se čuju udarci čekića o bakar, a u Skadarliji u Beogradu jedna radionica već vekovima prkosi zubu vremena. Kazandžijski zanat je danas redak, ali i dalje omiljen među ljubiteljima autentične domaće rakije.
Gradovi: Užice, Beograd (Skadarlija), Leskovac
Tradicija izrade kazana za rakiju, ali i bakarnih čutura i posuđa.
Interesantno: Majstori često rade po narudžbini za ljubitelje domaće rakije širom Evrope.
Kovači su kroz istoriju bili ne samo zanatlije, već i simbol snage i mudrosti. U selima zapadne i južne Srbije, poneki kovački oganj još uvek gori, a majstori kuju verige, potkove, sekire i druga oruđa. Kovanje zahteva veštinu u radu sa vatrom i metalom, ali i ogromnu fizičku izdržljivost. U prošlosti, kovači su bili i lokalni heroji – u narodnim pričama, oni su često pomagali junacima ili imali magične moći.
Prave verige, potkovice, alatke i ukrasne brave.
Mitološki element: U narodnim pričama kovač je bio junak koji kroti vatru.
Zanat tkanja bio je vezan za žene – domaćice, tkalje i majke koje su stvarale ćilime, pojaseve, prekrivače i odeću za čitavu porodicu. Danas, tradicija tkanja najživlja je u Pirotu, gde se pravi čuveni pirotski ćilim – bez prednje i zadnje strane, sa motivima koji prenose narodne simbole i priče. Radeći na tradicionalnim razbojima, tkalje stvaraju mala umetnička dela od vune, često obojene prirodnim biljnim bojama. Ovaj zanat je i pod zaštitom UNESCO-a kao deo nematerijalne kulturne baštine Srbije.
Odranije prisutne na Kosovu i u južnoj Srbiji
Tkanje ćilima, torbi, tkanica za narodne nošnje
UNESCO: Pirotski ćilim je zaštićeno kulturno dobro
Grnčarski točak vrti se sporo, ali pod rukama iskusnog majstora nastaje čudo – činija, lonac, sač, sve od obične gline. U Zlakusi i okolini Požege, grnčari još uvek prave posuđe na način star vekovima – mešavinom zemlje i kamena, bez električne peći. Grnčarske radionice su tihi muzeji prošlosti, a njihovi proizvodi sve traženiji među onima koji cene spor život i domaću kuhinju. Posebno su popularni za pripremu tradicionalnih jela – od pasulja do jagnjetine ispod sača.
Najpoznatija sela: Zlakusa, Ram, Svinjarevo
Ručno pravljena zemljana posuda (sač, lonci, činije)
Posebno: Tehnika “na ručicu” bez električnog točka.
Želiš da doživiš prošlost na delu? Mnoge od ovih zanatlija rado primaju posetioce, organizuju radionice i festivale posvećene starim veštinama. Njihov rad nije samo nostalgičan — on je živa istorija, prkos prolaznosti i znak da Srbija ne zaboravlja svoje korene.