
Jesen u Srbiji ima svoj poseban miris – miris pečenog kestenja. Nema ničeg autentičnijeg od šetnje Knez Mihailovom ulicom u Beogradu, gde se iz starinskih gvozdenih šerpi širi aroma koja mami prolaznike. Mali fišeci punih, vrućih kestena greju dlanove i mame osmehe, dok miris ispunjava ulice i trgove.
Jesti kesten nije samo užina – to je ritual koji povezuje ljude. Stariji prenose priče o svojim prvim fišecima, dok deca sa radošću pomažu da se odaberu najlepši plodovi. Dok se prsti greju na toplim ljuskama, razgovori i smeh spontano se javljaju, a miris kestena postaje simbol topline, zajedništva i jednostavnih radosti života.
Mnogi Beograđani nastavljaju šetnju iz Knez Mihailove ka Kalemegdanu, noseći fišek u rukama. Na klupi, sa pogledom na ušće Save u Dunav i starinske zidine tvrđave, pečeno kestenje postaje savršen pratilac trenutka. Ljudi zastaju, gledaju zalazak sunca i upijaju atmosferu – spoj istorije, prirode i tradicije koji se teško doživljava bilo gde drugde.
Često se oko prodavaca formira mala družina. Stranci i prolaznici spontano ulaze u razgovor, dok lokalci pevaju stare pesme i šale se uz toplinu fišeka. Nekada se pečenje kestenja povezivalo i sa seoskim vašarima i crkvama, gde su okupljeni uživali u mirisu i zvuku tamburica, pevajući i plešući dok su čekali da kesteni budu spremni.
Pečeni kesteni u Srbiji više nisu samo hrana – oni su simbol jeseni, druženja i zajedništva. Oni podsećaju da najlepši trenuci nisu u luksuzu, već u mirisu, ukusu i pričama koje delimo. Jesen u Srbiji miriše na kesten, a taj miris nosi duh topline, veselja i autentičnog gradskog života.