
Vrbica, ili Lazareva subota, je praznik izuzetnog značaja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji se obeležava u subotu pred Cveti i nedelju dana pre Uskrsa. Posvećena je sećanju na vaskrsenje Lazara, koje najavljuje Hristovo vaskrsenje i unosi radost u dane posta.
U Srbiji, Vrbica je posebno praznik dece. Ona se tog dana okupljaju oko crkava, obučena svečano, sa venčićima i zvončićima, slaveći život, obnovu i dolazak proleća.
Vrbica se slavi svake godine na pokretnu subotu pred praznik Cveti, po julijanskom kalendaru. Najčešće pada u aprilu, u zavisnosti od datuma Vaskrsa.
U večernjim satima, deca sa roditeljima dolaze u crkvu gde se održava posebna služba i litija. Najmlađi vernici oko vrata nose zvončiće, a na glavi venčiće od cveća i mladih vrbovih grančica.
Zvuk stotina malih zvona simbolizuje radost života i duhovnu budnost, a ovaj praznik se često naziva i „dečija slava“.
Kako palme ne rastu u Srbiji, vrbove grančice (po kojima je praznik i dobio ime) koriste se kao zamena za palmine grane koje su ljudi bacali Hristu pod noge pri ulasku u Jerusalim.
Osveštane vrbove grančice se nose kući i postavljaju iza ikona, na prozore ili ulazna vrata, verujući da donose blagoslov i zaštitu domu.
Mali zlatni zvončići, koje deca dobijaju na ovaj dan, nisu samo ukras – oni potiču iz starih verovanja da zvuk zvona tera zlo i bolest, a danas su pre svega simbol dečije radosti i prolećne svežine.
Vrbica u Srbiji je spoj duhovnosti, narodne tradicije i dečje radosti. To je praznik koji podseća na pobedu života nad smrću, na snagu vere, ali i na lepotu prolećne obnove prirode i duha.
Zato, gde god da se nalazite, zvuk zvončića i miris cveća na današnji dan podsećaju nas da je Vrbica praznik koji okuplja porodicu, spaja tradiciju i donosi svetlost pred Uskrs.