
Jedan od najautentičnijih glasova srpske književnosti, Borisav Bora Stanković, ostavio je neizbrisiv trag pišući o strastima, tradiciji i duševnim borbama ljudi iz svog rodnog kraja – Vranja. Njegova proza puna emocije, lirizma i sukoba starog i novog, i danas se čita s divljenjem, a njegov opus smatra se mostom između realizma i moderne.
Bora Stanković rođen je 31. marta 1876. godine u Vranju, tada delu Osmanskog carstva. Njegovo detinjstvo bilo je protkano narodnim običajima, mitovima i melodijama juga Srbije – što će kasnije postati temelj njegove književnosti. Rano ostaje bez oca, što ostavlja dubok trag u njegovom duhovnom razvoju.
Studirao je prava u Beogradu, a potom radio kao činovnik u Skoplju, Prištini i Beogradu. Iako fizički često daleko od Vranja, duhovno nikada nije napustio svoj rodni kraj – svaki njegov tekst nosi pečat južne melanholije, pesme i patrijarhalnog bola.
Bora Stanković je bio majstor psihološke proze i realističnog prikaza unutrašnjih drama, a njegova dela ostaju stub srpske književnosti:
Vranje nije samo mesto radnje – ono je glavni junak njegove književnosti. Njegove priče o Vranju nisu idilične razglednice, već realistični i bolni prikazi grada u vremenu promene. Tradicija, pesma, patrijarhalne vrednosti i zatvorenost tog sveta Stanković prikazuje s ljubavlju, ali i kritikom.
Danas se kroz Manifestaciju “Borina nedelja”, Muzej „Bora Stanković“ u Vranju i redovna izvođenja „Koštane“, duh pisca i njegovog grada ponovo susreću.
Bora Stanković je među prvima uneo erotiku, unutrašnji monolog i kompleksne psihološke portrete u srpsku prozu. Njegovi junaci nisu crno-beli – oni su rastrzani, ranjivi, puni strasti i unutrašnjih konflikata.
On nije bio samo pisac juga – bio je pisac univerzalnog ljudskog bola, umetnik u duši koji je znao kako da od narodne pesme napravi roman, a od lične tragedije – opšte važeću priču.
Borisav Bora Stanković ostaje jedan od najautentičnijih pisaca srpskog književnog nasleđa. Njegova dela ne samo da opisuju jedan svet koji nestaje, već i večna osećanja čoveka – ljubav, strah, stid, čežnju i gubitak.
Kada sledeći put budete u Vranju, prošetajte njegovim starim sokacima – možda ćete čuti jeku Sofkinih koraka, Koštaninu pesmu u daljini, ili samo Borinu rečenicu koja tiho, ali sigurno govori: “Stari dani ne umiru – samo menjaju oblik.”