Pre 130 godina rođen je Sava Šumanović (1896–1942), jedan od najvećih i najsugestivnijih slikara koje je Srbija ikada imala. Njegov život i umetnost ostali su zauvek spoj svetlosti i tame – blistavog slikarskog talenta i tragičnog kraja, lične potrage i kolektivne istorije. Danas, više od jednog veka nakon njegovog rođenja, Šumanovićeva dela ne prestaju da govore – tiho, snažno i univerzalno.
Sava Šumanović rođen je u Vinkovcima, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, u imućnoj i obrazovanoj porodici. Detinjstvo i mladost proveo je u Šidu, mestu koje će kasnije postati ne samo njegova životna luka, već i jedan od glavnih motiva njegove umetnosti.


Rano je pokazao izuzetan dar za slikarstvo. Školovao se u Zagrebu, gde je započeo formalno umetničko obrazovanje, ali pravi umetnički preokret dolazi odlaskom u Pariz – tadašnju prestonicu svetske umetnosti.
Boravak u Parizu tokom 1920-ih bio je presudan za Šumanovića. U tom periodu dolazi u dodir sa najznačajnijim strujama modernizma: kubizmom, fovizmom i postimpresionizmom. Posebno je bio pod uticajem Pola Sezana, ali i šire pariške avangarde.

Ipak, za razliku od mnogih savremenika, Šumanović nikada nije ostao puki sledbenik. On razvija sopstveni izraz – snažan kolorit, jasnu konstrukciju forme i smirenu monumentalnost, čak i u naizgled intimnim motivima.
Njegove slike iz pariškog perioda odlikuju se intelektualnom disciplinom, ali i emotivnom dubinom – spojem racionalnog i lirskog.
Po povratku u Šid, Šumanović ulazi u najzreliju i najplodniju fazu stvaralaštva. Upravo tada nastaju njegova najpoznatija dela.
Motivi su jednostavni, ali snažni:
– pejzaži Srema
– aktovi u prirodi
– gradske i seoske scene
– tihe, gotovo meditativne kompozicije


Među najznačajnijim delima izdvajaju se: „Šidski pejzaž“, „Berba grožđa“, „Pijana lađa“, „Aktovi u pejzažu“ i „Proleće u Šidu“.
Ove slike odišu mirom, svetlošću i jasnoćom, ali iza te spoljašnje harmonije krije se snažna unutrašnja napetost i duboka lična borba.
Jedna od najpoznatijih Šumanovićevih rečenica glasi: „Slikam kako znam i umem.“
Ova naizgled jednostavna izjava zapravo sadrži čitavu filozofiju njegovog stvaralaštva. Ona govori o iskrenosti, o odbijanju kompromisa i o potrebi da umetnost ostane lična istina, a ne trend ili ideologija.


Šumanović je patio od psihičkih kriza i povremeno se povlačio iz javnog života, ali nikada nije prestajao da stvara. Njegova umetnost postaje prostor tišine, reda i svetlosti – svojevrsno utočište od sveta koji se ubrzano menjao i mračio.
Godine 1942, tokom Drugog svetskog rata, Sava Šumanović je uhapšen od strane ustaških vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Bez suđenja, zajedno sa još nekoliko desetina uglednih Srba iz Šida, odveden je i streljan u Sremskoj Mitrovici.
Imao je samo 46 godina.

Njegova smrt predstavlja jedan od najtragičnijih gubitaka u istoriji srpske umetnosti – prekinut život u punoj stvaralačkoj snazi.
Za života je bio cenjen, ali prava potvrda njegove veličine dolazi nakon smrti. Danas se Sava Šumanović smatra:


Galerija slika „Sava Šumanović“ u Šidu čuva najveću zbirku njegovih dela i predstavlja jedno od najznačajnijih umetničkih mesta u Srbiji.
U vremenu brzine, buke i površnosti, Šumanovićevo slikarstvo deluje gotovo lekovito. Njegove slike nas podsećaju na: sporost i posmatranje, snagu boje i tišine, dostojanstvo ličnog izraza i umetnost kao unutrašnju potrebu, a ne tržišni proizvod.
130 godina nakon njegovog rođenja, Sava Šumanović ostaje simbol umetnika koji je stvarao iskreno, hrabro i bez zadrške – i zbog toga zauvek ostao savremen.