U srcu Pomoravlja, u gradu kroz koji se oduvek prelamala energija radinosti i stvaranja, početkom 20. veka rođena je jedna od najlepših industrijskih tradicija Srbije – paraćinsko staklo. Kada je 1907. godine otvorena Srpska fabrika stakla, a već godinu dana kasnije nastala prva serija proizvoda, Paraćin je dobio nešto mnogo više od fabričkog pogona. Dobio je identitet.
Decenijama kasnije, kroz uspon industrije, tehnološke modernizacije i smene generacija majstora, Paraćin postaje mesto gde se svetlost oblikuje rukama ljudi. U toplini peći i preciznosti zanata stvarani su predmeti koji su krasili domove širom Srbije i regiona — predmeti koji su i danas emotivni simboli jednog vremena i jednog grada.
Paraćinsko staklo nikada nije bilo samo proizvod. Ono je spoj tehnike i osećaja, prostora u kom materijal postaje izraz.
Majstori su kroz godine usavršavali različite metode oblikovanja i završne obrade stakla: od šlifovanja i graviranja, do presovanja i oslikavanja, matiranja, ecovanja, antike i krakle stakla. Staklo je u njihovim rukama dobijalo karakter — prozirnost koja nosi suptilnost, linije koje govore o pažnji, površine koje hvataju svetlost kao da pripadaju živom biću.

Dekorisanje paraćinskog stakla uvek je imalo jednu prepoznatljivu crtu: bilo je stvoreno za dom, za emociju, za svakodnevnicu koja zaslužuje lepotu. Zato je i danas posebna draž u susretu sa starim servisima, čašama ili vazama koje još uvek svetlucaju onim istim toplim sjajem.
Najpoetičniji deo paraćinske tradicije oduvek je bilo ručno duvano staklo. Tehnika u kojoj čovek doslovno udahne život u materiju staru nekoliko miliona godina ima nešto duboko simbolično.



Staklari su svojim pokretima, okretanjem cevi, preciznim radom ramena i daha stvarali oblike koji su izgledali gotovo nemoguće jednostavni. U radionici, pod treperavim plamenom, majstor je tačno znao u kom trenutku masa prestaje da bude poslušna, kada je u „pravoj temperaturi“, kada je trenutak da se zarotira, stanji, rastegne ili zaustavi.
Zato duvano staklo iz Paraćina često nosi onu posebnu mekoću forme koja ga izdvaja — kao da je skulptura nastala iz pokreta, a ne iz kalupa.
Iako su se kroz decenije menjali sistemi, vlasnici i tehnologije, jedno je ostalo isto: duboka emocionalna veza Paraćinaca sa svojom staklarom.
Paraćinsko staklarstvo danas živi kao deo nematerijalnog kulturnog nasleđa, ne samo kroz predmete, već kroz uspomene, fotografije, porodične priče i sećanja radnika koji su čitave karijere proveli uz peći i cajge i dijamant mašine za graviranje i šlifovanje stakla.

Inicijativa Kreativno staklo Srbije doprinela je tome da se ta tradicija dokumentuje, prepozna i očuva — kroz radionice, laboratorije, kreativne programe, digitalne arhive i saradnje umetnika sa staklarima, graverima i zajednicom.
To nasleđe je nežno, tiho, ali važno — jer govori o gradu koji svoju industriju nikada nije posmatrao samo kao posao, već kao zajedničku vrednost.
U vremenu kada se svet iznova okreće rukotvorinama, autentičnosti i zanatskim umećima, paraćinsko staklo dobija novu priliku da zasija. Njegova istorija nije samo industrijska, već i emocionalna; njegova estetika nije samo vizuelna, već i kulturna.

Paraćinsko staklo danas predstavlja:
Kao i čuveno češko staklarstvo, i paraćinsko ima svoju duhovnu geografiju — ali dok je Bohemijsko staklo sinonim za luksuz, paraćinsko je sinonim za ljudskost. To je njegova najveća snaga.
Na mestu gde su nekada stajali prodajni i magacinski prostori nekadašnje Srpske fabrike stakla, danas niču temelji jedne potpuno nove, ali duboko ukorenjene priče – Muzeja staklarstva u Paraćinu. Budući muzej zamišljen je kao savremeni čuvar umeća koje je oblikovalo identitet ovo mesta više od jednog veka.
Paraćinsko staklarstvo, proslavljeno tehnikama duvanog stakla i jedinstvenom proizvodnjom kristalnog stakla u boji, dugo je predstavljalo ponos jugoslovenskog prostora. Upravo zato je bilo prirodno da Paraćin dobije instituciju koja će sačuvati ovo znanje, predstaviti zanate koji nestaju i oživeti industrijsko nasleđe koje je godinama stvaralo predmete vanvremenske lepote.
Novi muzej nastaje kroz rekonstrukciju postojećeg industrijskog kompleksa, koji zadržava svoj izvorni oblik, ali dobija potpuno novo arhitektonsko ruho. Projekat donosi veći izložbeni prostor, novi foaje, moderne radne i servisne zone, kao i podignuti krov koji otvara impresivan unutrašnji volumen.

Najprepoznatljiviji element biće futuristička staklena fasada obavijena metalnom „čipkom“, inspirisanom upravo trenutkom kada se staklo duva – trenom u kojem se rađa forma. Tonovi narandžaste, crvene i užarenog stakla pretvaraju fasadu u rasplamsalu opnu koja pulsira nasleđem ovog kraja.
Unutar budućih izložbenih prostora biće sačuvani i prikazani autentični primeri paraćinskog stakla, tehnike i alati, kao i stakleni mural u bojama topljenog stakla, simbol kontinuiteta zanata kroz generacije.
Muzej stakla u Paraćinu biće, kada se otvori, ne samo arhitektonska atrakcija već i mesto koje će svetu pokazati dubinu i lepotu naše staklarske tradicije – živu riznicu umeća, svetlosti i topline koja je oblikovala ovaj kraj.
Paraćinsko staklo nije samo deo prošlosti — ono je živi dokaz da tradicija može da se prilagodi, revitalizuje i ponovo pronađe svoj put. U njegovoj prozirnosti krije se priča o gradu, o umetnicima koji su godinama u svojim rukama držali svetlost, i o umetnosti koja je iz industrije izrasla u identitet.




Zato priča o paraćinskom staklu ostaje jedna od onih koje se ne zaboravljaju — priča o svetlosti, dahu, toplini i lepotama koje traje već više od jednog veka.