
Kada sam prvi put došla u Srbiju, mislila sam da ću se zaljubiti u prirodu i istoriju. Ali ono što mi je ukralo srce bila je jedna večera u domu ljudi koje nisam ni poznavala – moja prva slava u Kragujevcu.
Došla sam u Kragujevac da posetim prijateljicu sa fakulteta. Posle nekoliko dana obilaska grada, njene komšije su nas pozvale na slavu. Isprva sam bila nesigurna – da li je u redu da dođe i neko potpuno nepoznat? Ali njihova poruka bila je jasna: „Slava je za sve.“
Kada sam ušla u kuću, dočekao me je plamen sveće pored ikone, žito i miris svežeg hleba. Svečana tišina dok su domaćin i sveštenik lomili kolač bila je trenutak koji nisam mogla da zaboravim. Nisam razumela reči, ali sam razumela osećaj – to je bilo nešto dublje od običnog praznika.
A onda je usledila gozba! Meze, sarma, ajvar, pečenje, domaće pite, salate – činilo se da sto nikada neće biti prazan. Svi su mi nudili još, a kada sam mislila da više ne mogu, doneli su mi rakiju. Domaćica se nasmejala i rekla: „Sad si naša.“
Te večeri nisam bila Italijanka u stranoj zemlji. Bila sam gošća koja je postala prijatelj, deo kruga koji je otvoren i topao. To je iskustvo koje ne možeš kupiti – možeš ga samo doživeti.
Ako planirate da posetite Kragujevac, nemojte propustiti Spomen-park „Šumarice“, mesto koje priča važnu priču iz srpske istorije. Obiđite i Milošev venac, nekadašnju kneževsku rezidenciju, a prošetajte i kroz Stari crkveni trg da osetite duh starog grada.
Ali ono što najviše preporučujem je da upoznate ljude. Sedite u kafanu, posetite pijacu, popričajte sa prodavcem ili slučajnim prolaznikom. Srbi vole da podele priču i osmeh. I, ako budete imali sreće kao ja, možda vas neko pozove na slavu. To je trenutak kada ćete shvatiti da Srbija nije samo zemlja – ona je osećaj pripadanja.