
Svake godine 28. juna, Srbija obeležava Vidovdan, jedan od najvažnijih i najsimboličnijih datuma u srpskoj istoriji i duhovnosti. Ovaj dan u sebi sabira i bol i ponos, i tugu i snagu – jer nije samo verski praznik, već i dan koji je kroz vekove oblikovao nacionalni identitet.
Vidovdan potiče od praznika Svetog Vida, ranohrišćanskog mučenika iz 4. veka, čije ime i dan su verovatno zamenili ranije paganske slavlje povezana s letnjim solsticijem i kultovima svetlosti. U narodnom verovanju, Sveti Vid se povezuje sa vidom, proročanstvima i snovima – često se kaže da se „na Vidovdan sve vidi“, što ima simboličnu težinu i u istorijskom smislu.
Najvažniji razlog zbog kog Vidovdan ima posebno mesto u kolektivnoj svesti Srba jeste Kosovska bitka iz 1389. godine, kada su se na Kosovu Polju sukobile vojske kneza Lazara i sultana Murata. Iako ishod bitke istorijski nije sasvim jasan, ona je u narodu doživljena kao žrtva za slobodu i veru, a knez Lazar uzdignut u svetitelja i mučenika, simbolizujući izbor Carstva nebeskog nad zemaljskim.
Od tada, Vidovdan postaje zavetni dan srpskog naroda, dan kada se ne samo pamti prošlost, već se donose i odluke od istorijskog značaja.
Zanimljivo je da su se tokom novije istorije upravo na Vidovdan dogodili mnogi ključni događaji:
U Srbiji, Vidovdan je crveno slovo u crkvenom kalendaru i obeležava se liturgijama i pomenima. Najveće obeležavanje se odvija na Kosovu i Metohiji, posebno kod manastira Gračanica i Gazimestana, gde se održavaju parastosi kosovskim junacima i okupljanja vernika, sveštenstva, državnika i naroda.
U mnogim mestima se služe liturgije u crkvama posvećenim knezu Lazaru i drugim kosovskim mučenicima. Širom Srbije se u školama, kulturnim centrima i institucijama organizuju akademije, izložbe i programi posvećeni istoriji i duhovnosti srpskog naroda.
Vidovdan sabira sve važne niti srpskog identiteta: veru, istoriju, kulturu, umetnost, sećanje i budućnost. Nije to dan slavlja, već dan dubokog razmišljanja o prošlosti, sadašnjosti i odgovornosti za ono što dolazi. Zato, i vekovima kasnije, odjekuju reči kosovskog zaveta i svetli sećanje na one koji su izabrali da se ne pokore – već da postanu večni.